|
«Nikada vise» - dvije rijeci, budnice tjeskobe i unutarnjeg nemira, tako definitivne, označavaju kraj, kraj nekog zbivanja, kraj životnog razdoblja, kraj života… Dijele se na «NIKADA VISE» i «nikada vise». Obje su u jednakom stupnju definitivne, razlikuju se samo u težini koje to definitivno ostavlja na nasu psihu. U djetinjstvu uživamo, nismo još naučili razmišljati, ne bojimo se onoga sto donosi sutra. Do vremena kad uskačemo u kožu tinejdžera svi su nam se već toliko zamjerili da od ljutnje i bijesa ne znamo kud bi sa sobom, a onda polako sa smirivanjem hormona postajemo svjesni sebe, drugih, svijeta, budućnosti. Bude se zelje i nade, pred tebe se polažu velika Očekivanja mame i tate. Prije nego se stigneš okrenuti lijevo i desno, orijentacije radi, Vrijeme te vrtoglavom brzinom zavitla u svijet Odraslih. Izgubljen lutaš, nadaš se da ćeš na svakom novom raskrižju izabrati pravi put. Shvatiš da nije sve ravno ispred tebe, česte prepreke treba preskočiti, zaobići, penjati se i puzati, ovisno o cesti na kojoj se nađeš. Sve je to život i normalna putanja svakoga od nas. Tražeći sebe otkrivamo svijet, upoznajemo druge, određujemo si budućnost. Koliko god naš put «oko svijeta i svijesti» u mladosti bio naporan, dug i neizvjestan, u isto vrijeme je i igra. Kao kad na kompjutoru vodiš svoj lik po ekranu. Kad jednom lupiš njime o zid i shvatiš da ste naletjeli na mrtvu ulicu, samo ga okreneš i vratiš natrag. Ništa lakše! Krećemo se slobodno, ako i pogriješimo, nije daleko vratiti se natrag. U životu problem nastupi tek pred jednosmjernom ulicom. Čak i onda kad znaš da i nakon te jedne jednosmjerne postoje nova raskrižja i novi izazovi, nije se lako odlučiti zagaziti naprijed. Životne ulice često su popločane vrelim kamenom. Kad je jedini put nazad onaj okolnim, dužim i grbavijim putem, gdje svaki kamen prži jače koljena klecaju, nastupa panika. Što smo stariji, od nas se očekuje i da budemo zreliji i odgovorniji. Pred nama su odluke koje trebaju definirati naš život. Definitivno. Aaaaaaaaaaaa, definitivno znači nema nazad. Definitivno vjenčanje – nema nazad osim onim okolnim putem koji je u našoj sredini još uvijek čisto trnje i žar. «Nikada više» ludih provoda i pijanki s društvom – iako bi još i bilo teoretski izvedivo, nedostatak vremena, a onda i volje urade svoje. Definitivni posao – odrediti sebi čime ćeš se baviti u životu. Tu još i postoje neke varijacije na temu, ali s obzirom na opće ekonomsko stanje prevelika izbirljivost ne dolazi u obzir. «Nikada više» slobode kretanja – padne ti na pamet odo ja na odmor 10 dana kod prijateljice na more, pa odo na nagradno putovanje po srednjoj Dalmaciji, a onda možda s dečkom malo na planinu… Neizvjesnost je dio našeg putovanja životom. Svjesna sam toga, al' ponekad ipak poželim stisnuti nulu (jel' ono bijaše 0 na Hugi?) na svom telefonu da pogledam mapu prije sljedećeg skretanja… |
|
Ovo sam ja, priznajem. Cesto se bavim predubokim razisljanjima o naizgled banalnim stvarima, analiziram sve oko sebe, imam detaljno razradjen psiholoski profil svake osobe s kojom sam provela dovoljno vremena pohranjen u jednoj od ladica s dosjeima u svojoj mentalnoj bazi podataka. Pamtim selektivno, ono sto mi je bitno urezem negdje duboko i neizbrisivo u koru mozga, a sve ostalo, na sto se ne vracam cesto i sto mi ne znaci puno, prepustim lijepom, dragom zaboravu da odnese. Sve seciram i kreiram preciznu sliku. Rastavljeno na sastavne djelove, sve izgleda drugacije. Rijetko iznenadim samu sebe nekim svojim postupkom. Perfekcionist sam. Volim red. Ponekad, dugo sjedim/lezim i razmisljam kao da pravim inventuru misli i djela. Bezbroj pitanja, kosmar misli, prevelik broj mogucnosti, kombinacija… ah, zivot je naljepsa ikad izmisljena igra… |
|
Pisala sam dugo vremena na mirisljavim stranicam oslikanim ruzama ili slicnim cvijecem. Recenice uredne i jasne, svaka se rijec savrseno uklapala u cijelinu. Krasopisno ispisana, perfekcionisticki uredna slova, sva jednaka i nakrivljena u istu stranu bila su prekrasan ures vec usminkanim listovima djecijih spomenara. Bilo je najvaznije da dnevnik izgleda lijepo. Rijeci su bile tu primarno da bi lijepo izgledale na papiru, a manje da bi uistinu otkrile nesto. Smijesno. Pocela sam pisati davno, jos za ratnih godina na nagovor odraslih - valjda su mislili da ce to imati terapijski ucinak na mali, istraumatizirani, djeciji mozak. U novije vrijeme javlja mi se nova zelja za pisanjem, drugacijim pisanjem. Vremena je malo, al' na kraju krajeva to je uvijek tako. Sad najavljujem pocetak. Ozbiljno. |
| rujan, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv